Jump to content
Football Manager Balkan | Forum

Najlijepši Fm Osjećaji


Dino151
 Share

Recommended Posts

Stara tema, ali... Najlepši osječaj? Osječaj, da ti sve dobro u FM-u može dati motivaciju za sve dobro u realnosti. Ovo je osobna priča. Možda nema 100% veze sa Fm-om. Opet ču (izvinjavam se) pričati o karijeri, FM 07 i PFC-u, ali slobodno si možete predstavljati neki drugi klub.

 

Novembar 2009. Slovenačka reprezentacija upravo se plasirala na svetsko prvenstvo u Južnoj Africi. U mojoj glavi veselje a i tuga. Možda je razlog slabo vreme. Kiša, magla ne prestaju. Osečam se neupotrebljivim. Sa završenim fakultetom nikako da nađem posao. Jedina mi je uteha neki drugi svet; svet, u kojeg sam polagao sve nade. Zašto sam baš taj klub izabrao za moj projekt ne znam. Projekat osvajanja Europe. I baš u tom novembru 2009, u svetu FM-a pisala se godina 2021. Godina, kad sam doživeo moje največe razočaranje na trenerskoj klupi; največu nepravdu. Partizan je porazom od Porta sa 0:2 u finalu Lige Šampiona drugi put zaredom propustio fantastičnu priliku; treči put u LŠ, a četvrti put ukupno u svom europskim takmičenjima (ako brojimo i LE 2014).

 

I tad sam bio na tom, da kažem: KRAJ! Nakon male pauze, odigrao sam još jednu sezonu, u kojoj smo napravili europske tri korake nazad. I tad mi je pukao film.

Mesec dana bez FM-a; čekajuči novu godinu 2010 ( i novu sezonu, 22/23). Pesimizam na višku, možda i malo depresije.

 

Igrači su bili željni igre, a ja jih nisam j****o tri posto.

 

Probao sam malo Man Utd (3 sezone), malo i ostale stvari (ako se igara tiče, recimo Alpha Centauri), ali to nije bilo to. Sa čistom glavom, neopterečen sa rezultatima, kao novi čovek, tamo negde kraj decembra 2009 ponovo sam se preselio u FM svet. Tamo je kalendar kazao: jun 2022. Bilo je to nakon svetskog prvenstva u Italiji, gde sam Poljsku predvodio do osmine finala. Imao sam jedno breme manje. Prelazni period uradio sam racionalno. Znao sam, da sam godinu dana obavio velik posao, i da mi sad baš ne treba puno igrača.

 

Slušaj, nemoj, da brojiš trofeje, idi utakmicu po utakmicu.

 

I išli smo. Meč+meč. I skupljali smo bodove. Redovno. Neverovatno, ali… Na polusezoni več je bilo jasno, da čemo biti ponovo srbski prvaci (bila su to vremena, kad smo titule osvajali več u aprilu, pa sam do kraja prvenstva mogao, da odem na odmor). Ni traga o euforiji. Ali FM virus vratio se u mozak. Nismo znali izgubiti.

 

Partizan je u osmini finala čekao Milan; o tome sam razmišljao na večeri za Božič, ali onako, mirno. Znao sam, da če nam trebati mnogo sreče. I sad, 65 godina nakon tog duela, čudim se, kako smo prošli dalje.

 

U narednoj fazi nas je čekao Liverpool sa Miroslavom Đukićem. Ali dan utakmice bio je veoma nervozan. Ne u FM-u, nego u realnosti. Nešto sam se posvađao sa ocem i u pravom pljusku otišao sam na dugu šetnju uz more. Kad je sunčano, možeš videti Veneciju, no tad se nije videlo ništa. Budučnost i ciljevi, sve to u magli... Kako sam se vračao, sve više sam snovao taktiku za LIverpool. U paklu Humske Đukić i Co. na Anfield ponesli su 6 komada (6:0). Ajmo napred. U polufinalu Man Utd. Kako sam se bojao ove utakmice. Šta sad? Na izbor sam imao 1) nastavljanje još danas i time sam riskirao moguču eliminaciju i kraj snova, ali ako bi se plasirao u finale, onda bi bila druga priča 2) nastavak sledeči dan, da se barem malo umirim. Odlučio sam se za prvu variantu. Završena je bila tek pre ručka, nakon prave drame Partizan je remijem 1:1 izborio treči finale u četiri godina.

 

Ovo ču sutra. Kako, da izdržim? Pritisak bio je ogroman. Pritisak troje izgubljenih europskih finala bez postignutog gola. Jedna utakmica odlučuje sve. Luzer ili pobednik.

 

6. januar 2010 (=maj 2023). Opet magla i kiša. Sve sivo. Sve crno. I belo. Sa rukama, teškima kao kamen; 22 igrača istrčalo je na teren Ullevi Stadiona u Goteborgu, u duelu timova, koji su odigrali uopče prvi meč u istoriji Kupa Prvaka. Partizan 3. Sporting 0, sve je bilo rešeno več nakon prvog poluvremena, u meču, gde nismo imali ni jedan korner! Pisala se istorija.

 

Veče. Idem vani malo na utrku. Otvorim vrata i osečam se kao pobednik.

 

To je bilo 6. januara 2010 u realnom životu.

20. januara 2010 (tek tad), Partizan je pobedio Lazio u europskom superkupu 2023 (4:0).

27. januara 2010 dobio sam posao (u realnosti). To da sam primljen, saznao sam baš u trenutku, kad sam uvek povređenog Nigerijca Kalua prodao Newcastlu, u januaru 2024.

U oktobru iste godine pronašao sam FMB.

 

I sad kad se setim: kako bi sad opet igrao sa ovim timom iz ere dvadesetih! Ali niko jih više nikad neče obuditi, večina jih je poginulih. Bio je to zaista izvanredan a i poseban tim. Spomenuo sam več, da u finalu nismo izborili ni jedan korner, a neverovatno je i to: 1) u LŠ ove sezone kod kuče nismo primili ni jedan gol 2) u gostima nismo pobedili ni jedan put (4 remija, 2 poraza uz zabivši samo 3x1 gol).

 

Voz istorije radi dalje i stvara lepe osječaje; kad znaš, da če se ti teški rad konačno isplatiti. Život je prekratak, ali u FM-u možeš stvarati i režirati svoj film. Nema "šejk it baby", umesto toga ima učenja na greškama. Ima rasti, ima vrhunca i ima pada. Igrač se rodi, razvija, ostari, kao i svi mi. Legenda kluba, "mali", debituje odmah u Europi, onda postaje najbolji strijelac prvenstava svih vremena, onda se penzioniše i radi u stručnom štabu. Kad če napustiti FM svet, biče velike praznine.

 

I da ne zaboravim. Porto, koji je na srečan način u Dadotovi17-karijeri izbacio Zvezdu, kod mene je dobio vračeno sve. Dva put pobeda protiv njih u finalu LŠ na njihovom terenu; bilo je to ravno u godinama, kad su slavili jubilej 1. europskog naslova: 2027 (40 godina) 3:1 i 2087 (100 godina) 5:0, a da ne spominjem 10:0 u četvrtfinalu sezone 52/53. Ko je sad Dragao? Nadam se, da če Porto imati slične trenutke nesreče i protiv Zvezde...

 

Toliko ukratko...

 

 

 

Kakav post!

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...
  • 2 months later...

..

 

Teško nalazim više inspiraciju za igranje FMa. Teško vučem onaj osjećaj da gledaš u ekran,a dolje nije upaljen FM iako imam sve preispozicije da ga igram. Vuklo me tako par mjeseci,pola godina,možda točnije.

 

Sve do izlaska novog,krenila je Skandinavska avantura, "opijanje" Bavaraca,ali nije ništa jače od igranja sa Dinamom. Čak nisam ni stavio ime sejva,ili barem nisam skužio da nisam postavio neko adekvatno ime. Onda sam postavio,naravno- Dinamo svetinja.

 

Svako moje igranje sa najdražim klubom ima jedan moto- "Da još jednom čujem navijanje sa Sjevera". Razmišljao sam par dana kako sastaviti ovaj tekstić,ili otvarati novu temu kao moj kolega Sarajlija, ili možda krenuti priču neku,imam već asocijaciju sa Prljavcima pripmljenu,ali ne,postavio sam već par rezultata,onda nebi bilo idealno.

 

Svaki rezultat Dinamov je kruna onoga što ja želim zapravo,želim napraviti Dinamo kakav Dinamo mora biti! Makar u sastavu imam samo 7 "purgera",domaćih dečkiju iz Zagreba. Ima Hrvata iz dosta dijelova svijeta, Vojvodanskih Hrvata(Vrdoljak),Slavonaca (Vida,Perošević),Albanskih Dalmatinaca(Ademi), Zagoraca (Kolar),Hercegovaca(Pavlović),Hrvata iz Brazila (Sammir),Dalmatinaca običnih (Bartulović,Vrsaljko,Podravaca(Čanađija),ovi bi svi nosili dres Dinama sa štovanjem,u protivnom,izlaz im je jedino rješenje.

 

Krug zapravo ili modeliranje godinama jednom tima dosta ovisi o kvaliteti i pripremi samog treniranja i načina igranja istog. Ja želim,volim igrati brzo,kvalitetno,presingom,ali volim i pobjeđivati,i igrait bunker,jer znam. Volim strašno mlade igrače,ali sam iskustvom ove igre shvatio da nije sve u mladima,tu mora biti par iskusnih (Vrdoljak)..

 

Da se vratimo na ono zbog čega zapravo pišem ovo. Prolazak Tomečaka koji je od brke zapostavljen totalno,i ubacivanje u sredinu za Sammira,koji igra trequartistu savršeno,u prvoj minuti za 1-0 protiv Juventusa je nešto posebno. Ubačaj tog istog Sammira iz kornera za Borasa koja nam je bila jedina prilika na utakmici,za 1-1 za SFB protiv Chelsea isto.

 

Ne znam tko mi može platiti i prigovoriti na ono što zapravo čini nas pravim igračima. Uzeo sam par sati slobodno od dana,krenio u scouting svoj omiljeni,proscoutirao svaki tim Hrvatske i Slovenije,da vidim kakve juniore imaju,i našao par koji će par godina igrati bitne uloge.

 

Čanađija je za mene trenutno glavni ajmo reći transfer pogodak,gledajući ga kako svakim danom,svakom utamicom je sve bolji,kako je polako,korak po korak biliži reprezentaciji je vjerujte užitak. Kako jedan Sammir ubija iako čovjeka ne volim nikako,ali prinudno ga nitko neće,pa moram ja. Ali igra odlično,joker pravi i najbolji...

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Tako misliš jer igraš kratke karijere u kojima se pojavljuju i vrte igrači koje je neko već probao ili skautirao.

Kada sam u 6 sezoni sa Sampdoriom dobio Scout Report dečka koji ima 18 godina i nalazi se u Marseju, Talijan, dovodim ga za 1.5 milion, nisam ni slutio da će kroz dvije godine isti taj donijeti titulu Lige prvaka u Đenovu. Sada vrijedi 30mil i za njega se otima pola Evrope.

Eh to je taj osjećaj o kojem priča Madridista. Za to ti ne treba internet, već dobar skauting i istančan osjećaj za transferom u pravom trenutku.

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

Bila je situacija sa Marseljom kada sam dvije godine za redom ispadao iz Lige Šampiona od Mančestera kojeg je tada predvodio Pep Guardiola. Jedne sezone u finalu, 0:0. U drugom produžetku, Loic Remy ima 1 na 1 sa golmanom Mančestera i ... maši. Kako je golman izašao, odbija jako loptu na moju polovinu. Negdje oko 25 metara od gola rezervista Flečer prima loptu. Pogled na sat, vreme ističe. Gledam kako u 3D-u Flečer malo nogicom šutira i pogadja prečku... zatim liniju i onda ulazi u gol... Nevjerica.. Nisam mogao da vjerujem, na brzinu sejvujem i izlazim napolje da razbistrim glavu.. Koliko sam vremena potrošio da stvorim jaku ekipu, da smislim taktiku.. I pitate se zašto sam srećan? Zato što mi sjutra dan drugovi u školi kažu, zašto nisi sejvovao pa ponovo odigrao? To mi stalno radimo.. Vjerujte mi da sam posle toga bio srećan jer znam da uživam u igrici. Znam da prihvatim i uspone i padove. Bio sam srećan i ponosan na sebe što nisam odolio iskušenju i uradio taj sramotni čin.

 

Sledeće godine ispadam od Mančestera u polufinalu. Bez evropskog trofeja odlazim iz Marselja i prelazim u Milan. Dvije godine kasnije osvajam Ligu Šampiona golom Busketsa protiv mog Marselja. Pomešane emocije.. Ali sam bar ponosno kazao da sam osvojio Ligu Šampiona, na častan način. To je meni najdraže u FM, borba samim sa sobom. :wink:

  • Like 5
Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...
  • 1 month later...

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

 Share

logo dark full small.png

×
×
  • Create New...

Important Information

Na sledećim linkovima se možete upoznati sa | Pravilima korišćenja - Terms of Use | | Politikom privatnosti - Privacy Policy |