How To Play: 3-5-2 by FM-Balkan TCT team

[Fritz]

http://www.fm-base.co.uk/forum/attachments/football-manager-2013-tactics-training/331995d1366209101-1990s-5-3-2-3-5-2-formation-works-532formation.jpg

 

 

Taktika u nogometu je podložna stalnim promjenama, ali uvijek završi u cikličnom procesu koji nakon nekog vremena se vrati na polaznu tačku. Kroz rasporede ili formacije se najbolje ogleda koliko frekventno nogomet evoluira. Pojavom rasporeda sa jednim napadačem tri odbrambena igrača su postala bespotrebna čak i za one koji se vode Bielsinom filozofijom o igraču viška nazad, kada protivnik ima samo jednog napadača dvojica štopera su dovoljna, trojica su previše i takav tim sigurno pati od igrača ili više njih nedostatka u drugim dijelovima terena. Pad 3-5-2 rasporeda desio se upravo sa razvojem rasporeda sa jednim napadačem poput 4-5-1 ili 4-2-3-1 zbog gore navedenog razloga, ali i zbog toga što je u ovom rasporedu izuzetno teško preuzimati protivnička krila ili krilne napadače - kako je kome zgodnije.

Ipak, koliko god 3-5-2 nestajala sa globalne nogometne scene u protekloj deceniji i dalje je postojala jedna zemlja u kojoj je ona nalazila konstatno uporište. Naravno, radi se o Italiji. Zbog čega baš Italija?

Talijanski nogomet je nogomet koji se nikada nije bazirao na širini niti su ikada Talijani imali vična krila, nego su uvijek težili da sredinu terena prepune igračima (četvoricom ili petoricom) i tako brojčanim viškom nadvise protivnika. Zato u Italiji i dan danas je moguće vidjeti čitav spektar uskih rasporeda poput 4-3-1-2, 4-3-2-1 (često nazvana i božićno drvce), 4-1-2-1-2 i 3-5-2.

 

3-5-2 u FM-u do zadnjih par godina i nije bila nešto pretjerano popularna među igračima, sjećam se da je na CM 01/02 bila izuzetno potentna, ali kako su se mijenjali trendovi tako je i ovaj raspored padao u zaborav. Ipak, kako talijanski klubovi sve više se okreću ovom rasporedu tako i on nalazi svoju primjenu u mnogim FM karijerama. Ja ću svoje izlaganje bazirati na rasporedu koji je sličan Juventusovom.

 

http://this11.com/boards/abFa5r7anH.jpg

 

 

Dosta priče će se ponavljati iz prethodnih radova (o 4-4-2 i 4-3-3) za sve univerzalne postavke. Tako je priča oko golmana prilično ista. Golman koji zna igrati nogom i uz to igra u ekipi koja igra sa višom zadnjom linijom bi trebao biti SK, dok za sve ostale slučajeve klasični GK je izbor oko kojeg se ne treba puno dvojiti.

 

Sa štoperima dolazimo i do prvih problema kad je ovaj raspored u pitanju. Problem je u tome što u fazi igre kada tim koji igra sa trojicom štopera ima loptu u nogama oni ne šire igru do aut linija neko ostaju zakucani za svoje pozicije što često onda uzrokuje i problemima sa širinom. Osim toga protiv svih rasporeda koji igraju sa dva napadača ovo je idealna opcija, igrač viška u odbrani će donijeti sigurnost, a uz to se vrlo lako može graditi napad od vlastitog gola.

Primjetio sam na mnogim screenovima da se pokušava libero implementirati u ovakve rasporede, to je zaista jako dobra ideja, ali zbog tehničkih razloga u smislu da je malo igrača koju tu ulogu mogu kvalitetno odraditi solidna alternativa je BPD. Cover iz razloga da bi preuzimao loptu od golmana, a onda je dalje distribuirao prema playmakeru ili direktno prema napadačima. Ovdje ponovo moram napraviti digresiju i dotaći se talijanske reprezentacije. Kod njih De Rossi odlično se snalazi na liberu, dok je Pirlo glavni playmaker. Uz to su sjajno podijelili problem distribucije lopte tako da De Rossi upošljava bekove, a Pirlo svojim trademark loptama preko odbrane traži napadače.

Druga dva štopera zbog toga što imaju igrača iza leđa su slobodna izlaziti nešto više u teren i tako osujećivati napade, zbog toga dvije stopper zadaće, iako se u nedostatku kvalitete mogu koristiti i dvije defend zadaće.

Kod sabijih timova BPD može preći na CD, dok central defenderi onda prelaze na limited defendere.

 

Izbor uloge bekova je izuzetno limitiran. Ovaj igrač mora pružati širinu, ali i istovremeno zatvarati prostor uz liniju u fazi igre bez lopte. Wing back (attack) je jako dobra opcija. Kod nekih manje riskantnih sistema support+attack je također ok kombinacija, dok sve ostalo može vrlo lako dovesti do samourušavanja. Problem širine, nedostatak pas opcija, kvantitativni problem u završnici...

 

Jedan od glavnih razloga Juventusovog prelaska na trojicu u odbrani je pokušaj izvlačenja optimuma iz Pirla. Sa trojicom iza leđa on je jako siguran i praktično oslobođen defanzivnih zadataka te se apsolutno može posvetiti onome što najbolje radi - vođenju igre i kreaciji napada.

Još jedan benefit postavljanja playmakera na DM poziciju jeste taj što protivnik onda mora reagovati na ovaj oblik ukoliko nema desetku u svom timu, ali i ukoliko ima takvi igrači obično nisu vični defanzivnoj igri i praćenju najkreativnijeg igrača.

Kod izbora uloge u FM-u postoje jedna opcija sa dva lica. Uloga je DLP, a ovisno o agresivnosti timskih instrukcija ide izbor između defend i support zadaće. Ukoliko tim igra nešto sigurnije u sporijem tempu onda je support logičan izbor, dok ukoliko tim igra napadački zbog opasnosti tranzicije i njenog branjenja ide se sa defend.

 

Ovakav 1&2 vezni red itekako podsjeća na NFL, gdje je ovaj playmaker ustvari quarterback, dok su igrači ispred zaštita koja omogućava dovoljno vremena na lopti za odabir najboljeg rješenja i njegovo odigravanje. Zbog toga kod ovakvog rasporeda dinamične uloge su jako dobar izbor, BWM(s), BTB i CM(s).

U slučaju dominacije i problema sa probijanjem protivničkog rasporeda CM (attack) je rješenje jer će dati dodatnu dimenziju napadu.

 

Kod izbora napadača opet ide ona priča kao i kod 4-4-2:

Napadački dio kod sistema sa dva igrača se uglavnom sastoji od napadača koji se spušta između napada i vezne linije i tako povezuje ove dvije cjeline i napadača koji iskorištava kreirane šanse. S obzirom na to support/attack kombinacija je itekako kvalitetna i preporučljiva. Neke od klasičnih kombinacija napadačkog dvojca su: target man (support) / poacher, target man (support) / advanced forward, deep lye forward (support) / poacher, deep lye forward (support) / advanced forward, complete forward (support) / poacher, complete forward (support) / advanced forward.

Iskusniji igrači, baš kao i timovi u stvarnosti često znaju kombinirati sa svakakvim ulogama, ali za nekoga ko nije baš vičan taktiziranju ovo je način kako postići kvalitetnu napadačku kombinaciju.

 

 

Već sam rekao da se problemi kod ovog rasporeda javljaju u dvoboju sa rasporedima koji koriste jednog napadača. Pokušat ću slikom pokazati zbog čega je to tako i navesti prednosti i nedostatke jednog sistema u odnosu na drugi.

 

http://ss.fm-balkan.com/image.uploads/21-07-2013/original-f9d37a9d1409a90bdee02557b39845f1.jpg

 

U plavom pravougaoniku vidimo da Tim A (crno-bijeli) koji igra u 3-5-2 rasporedu ima 2v2 u napadačkom dijelu tima u odnosu na Tim B (crveno-crni) koji igra u 4-2-3-1 rasporedu. To je izuzetno potentna situacija jer je dovoljno da napadači budu brži od štopera da kapitaliziraju tu prednost. Naravno govorim o situacijama kada niti jednoj od ekipa nije primarni cilj držanje nule i svih 11 igrača iza lopte. Možemo sa sigurnošću reći da je Tim A u ovom slučaju u prednosti.

 

U zelenom pravougaoniku vidimo 3v3 situaciju gdje svaki od igrača ima svog direktnog protivnika. U ovakvim situacijama jedino iskra genijalnosti jednog od ove šestorice igrača može učiniti prevagu, ali obično ovakve situacije završavaju tako što igrači međusobno isključe jedan drugog.

 

U narandžastoj elipsi vidimo 3v1 situaciju u odbrani Tima A. Sigurna situacija, napadač Tima B teško da može ovdje učiniti previše protiv trojice suparnika, ali šta ukoliko uključimo i roze elipse? Situacija se drastično mijenja. Sada Tim B na obje strane ima 2v1 situaciju i dovoljno je da jednog beka gurne više u teren da radi velike probleme. Osnovni nedostatak rasporeda TIma A - 352, jeste upravo nedostatak igrača uz aut linije. Ukoliko bekovi prate protivnička krila formacija se često pretvara u 5-3-2, a u takvom rasporedu je nemoguće držati utakmicu pod svojom kontrolom. Ukoliko bekovi idu na suparničke bekove, a vanjski štoperi preuzimaju krila onda ostaje 1v1 u srcu odbrane, a tu je onda napadač u ogromnoj prednosti.

 

Svaki raspored ima svoje prednosti i nedostatke i niti jedan nije idealan ni loš. Konkretno sa ispravno postavljenim 3-5-2 je moguće postići izvanredne rezultate i igru, dok ukoliko se ne vodi računa o balansu u ovakvom rasporedu on je samodestruktivan, puno više od drugih tim više što je dosta neobičan.

Edited July 21, 2013 by Fritz

[Dino151]

Respekt za tekst.

 

Čekamo nešto o liberu, nešto sam malo probavao, ali čekam da uzmem neki pravi klub, (čitaj - Ajax), pa onda ću nešto pokrenuti.

 

Mogao bi napisati litanije koliko koristim i volim ovaj sistem i formaciju, ali većinu si ti obuhvatio..

[shone90bgd]

Super odradjeno, jedva cekam sledeci clanak. Voleo bi procitati o taktici Ajaksovoj iz 70-tih, o totalnom fudbalu ako mozete napisati.

[Fritz]

Teško da mogu pisati nešto o totalnom nogometu jer nema materijala na osnovu kojeg se može analizirati, a ja da sam ga zapamtio, nisam. Tekstove koji postoje na netu možeš i ti naći.

 

Sad, mogu pisati nešto o Cruyffovom shvatanju 4-3-3 i 3-4-3 rasporeda, ali ne znam kad jer mi je u cilju da prođem kroz što više ovih standardnih rasporeda, a onda će po tome krenuti i nova sezona, mnoštvo je trenera promijenilo klubove tako da će se vjerovatno tražiti analize njihovih sistema.

[D..]

U plavom pravougaoniku vidimo da Tim A (crno-bijeli) koji igra u 3-5-2 rasporedu ima 2v2 u napadačkom dijelu tima u odnosu na Tim B (crveno-crni) koji igra u 4-2-3-1 rasporedu. To je izuzetno potentna situacija jer je dovoljno da napadači budu brži od štopera da kapitaliziraju tu prednost. Naravno govorim o situacijama kada niti jednoj od ekipa nije primarni cilj držanje nule i svih 11 igrača iza lopte. Možemo sa sigurnošću reći da je Tim A u ovom slučaju u prednosti.

 

Za konkretnu postavku Juventusa koja je opisana, formacija 4-2-3-1 se pokazala kao najveci problem. Ne toliko u slucaju Bajerna, koliko u slucaju Milana na pocetku sezone, pa donekle i Celsija sa Oskarovim markiranjem Pirla. Konkretno, zrtvovanje poluspica zbog iskljucivanja plejmejkera (Pirla) donelo je prednost Milanu jer Juventus nije imao rezervno resenje za pokretanje napada. Opet, tako nesto sam mozda jednom-dvaput primetio u FM-u, igra generalno retko pribegava striktnom markiranju plejmejkera, tako da ova "mana" slabo dolazi do izrazaja.

 

Jedan od glavnih razloga Juventusovog prelaska na trojicu u odbrani je pokušaj izvlačenja optimuma iz Pirla. Sa trojicom iza leđa on je jako siguran i praktično oslobođen defanzivnih zadataka te se apsolutno može posvetiti onome što najbolje radi - vođenju igre i kreaciji napada.

 

Na trojicu u odbrani se preslo zbog tri stopera koji ne smeju da sede na klupi, pri 4-3-3/4-5-1 je Pirlo mozda cak i vise kontrolisao utakmicu nego ovako. Kasnije je od Bonucija napravljen "rezrevni plejmejker", neko ko ce izneti loptu kada se na Pirlu igra flaster. Bonucijeva uloga bi stoga bila nesto izmedju libera i BPD-cover sa ukljucenim rwb. Neka hibridna uloga u svakom slucaju.

 

Sto se plejmejkera tice, DLP-defend mi je sve interesantnija uloga, na terenu nekako vise lici na Pirla iz razloga sto ostaje blago povucen i pruza dodatnu opciju za dodavanje, a opet ima sasvim dovoljno slobode da izbaci loptu na bok.

 

U svakom slucaju, kao formacija je 3-5-2 jako interesantna, narocito iz razloga sto gotovo da nema dva tima koji je primenjuju na isti nacin, pruza dovoljno slobode da se manje-vise svaki igrac kvalitetno iskoristi bez promene formacije i ima prostora za pokrivanje mana zbog dovoljnog broja igraca na relativno malom prostoru.