Niko Kao Hajduk Iz Splita!!!

[Darko Dužević]

Dugo već, dugo nima našeg Ajduka.....želimo ga nazad!!!!

 

Cilj karijere je vratit Hajduk na pravi put, prekinut dominaciju Dinama i ponovno biti neko i nešto u Evropi...

 

Ne znam koliko će mi trebat za ovo, ali idemo polako.

 

DB će biti sa ovog foruma: http://www.fm-balkan...-research-team/

 

Nov sam, pokušat ću da sve bude kako treba.

 

Evo par rijeći o samom klubu:

 

 

 

HNK Hajduk je nogometni klub iz Splita. Najveće je športsko društvo u Splitu i jedno od većih u Hrvatskoj. Svoje domaće utakmice igra na Gradskom stadionu u Poljudu. Kroz svoju je povijest osvojio 17 državnih prvenstava i 14 kupova, a najveći europski uspjesi su mu tri četvrtfinala Lige (Kupa) prvaka te po jedno polufinale Kupa UEFA i Kupa pobjednika kupova.

Klub je u veljači 1911. u Pragu osnovala skupina splitskih studenata. Godine 2011. Hajduk je velikom proslavom obilježio 100 godina od osnutka.

Hajduk je, uz zagrebački Dinamo, jedan od dva najpopularnija kluba u Hrvatskoj. Nogometna utakmica između ova dva velika suparnika naziva se Vječni derbi. Tradicionalno najveću podršku klub ima u Dalmaciji, ali velik broj navijača ima i u ostatku Hrvatske te u inozemstvu. Najveća navijačka skupina, osnovana 1950. godine, zove se Torcida.

 

Hrvatski nogometni klub "Hajduk" osnovala je, u praškoj pivnici U Fleků, skupina splitskih studenata: Fabjan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, a po nekima i Vladimir Šore, i to nakon što su gledali susret tamošnjih "Sparte" i "Slavije". Tada su došli na ideju da osnuju nogometni klub u svom rodnom gradu. Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se u splitskom kafiću "Troccoli" nisu napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom mudraca predlagana imena kluba, među kojima su bili "Mosor", "Marjan", "Borac", "Uskok", "Velebit" i dr. Ime je klubu, na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske Monarhije, ali su domišljati osnivači "zasladili" zahtjev organima vlasti podatkom da :...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom

 

 

Od 1970. do 1980. godine bilo je razdoblje zlatne generacije Hajduka koja je ostvarila najbolje rezultate u povijesti kluba. Godine 1971. osvojili su naslov nakon 16 sušnih godina, i to pobjedom u Beogradu, opet, nad Partizanom s 4:3 nakon što su gubili 0:3. U to vrijeme igrali su Petar Nadoveza (koji je karijeru završio početkom tog desetljeća), vratar Ivan Katalinić (kasnije uspješan trener momčadi), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Brane Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Slaviša Žungul, a nadolazeće zvijezde su bili braća Zoran i Zlatko Vujović i drugi. Istaknuo se i svjetski poznati trener Tomislav Ivić koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa, prezentiravši izuzetno lijep nogomet. Prema tvrdnjama samog trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru s dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, ono što danas radi trenutni europski prvak Barcelona, a predsjednik je bio čuveni Tito Kirigin, koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih vremena. Uz velike uspjehe u domaćim natjecanjima (9 trofeja u 10 godina), u međunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale Kupa pobjednika kupova sezone 1972./73. kada ga je izbacio engleski Leeds United, a iz 1980. pamti se "mitski" susret s njemačkim HSV-om, kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV (tada jedna od najboljih momčadi Europe) prošao dalje zahvaljujući golu u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih kupova, od 1972. do 1977. Godine 1976. kad je Partizan uz pomoć suca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.

 

 

 

U prve četiri godine HNL-a Hajduk postaje daleko uspješniji od rivala iz Zagreba osvojivši 3 naslova prvaka, isto tako zabilježivši i nastup u četvrtfinalu Lige prvaka. Međutim, koliko je momčad bila odlično složena, toliko je klub bio financijski loše vođen, te mu u to vrijeme biva blokiran račun, što je do danas ogroman uteg.

Narednih 5 godina Hajduk je proveo u sjeni bogatijeg i politički privilegiranijeg rivala iz Zagreba, a do Lige prvaka se više nije došlo. Od Lige prvaka do kupa 2000. nije osvojen niti jedan trofej. Nakon neuspjeha na domaćoj i međunarodnoj sceni navijači su počeli tražiti smjenu uprave, te je kružila i priča o mogućoj privatizaciji kluba, koja se tada ipak nije dogodila. Dok je Croatija osvajala naslove Hajduk je imao problema i sa registriranjem igrača za HNL. Nezadovoljstvo navijača je bilo sve veće, toliko da su upadali u prostorije kluba. Kasnije na mjesto predsjednika, isprva samo na 6 mjeseci, dolazi ravnatelj splitske Lučke uprave Branko Grgić.

 

 

Pred sezonu 2003./04. sportskim direktorom postaje Igor Štimac, koji uz obećanje naslova, kupa i Lige prvaka, prodaje par bitnih igrača i doveo one koji nisu puno pomogli. Struka se branila izjavama kako zbog pomankanja novca moraju improvizirati nebi li nekako održali klub na nogama. U prvenstvu su ipak osvojena 2 naslova, no, sa igrom i konkurencijom koja nikog nije oduševila, dok je u Europi prejak postao i irski amaterski klub. U siječnju 2005. doveden je kapetan i ikona Dinama, Niko Kranjčar, a na kraju te sezone i veliki Dinamov trener Miroslav Blažević.

Velikim najavama ušlo se u sezonu koja je bolno razotkrila sve mane neplanskog vođenja kluba. Hajduk je završio jedva peti bez Europe naredne godine, uz rotaciju ogromnog broja igrača sumnjive kvalitete. Promijenjena su 3 trenera, a Štimac je napustio mjesto sportskog direktora. Nakon sezone klub je napustilo 19 igrača, a trener Bonačić odlučio otići par dana prije početka ljetnih priprema. Vraćen je Vulić, te je dovedeno nekoliko iskusnih igrača. Grgić je pričao o sezoni "bez imperativa po naslov" u kojoj se treba tek uigrati za sljedeću u kojoj se juriša na naslov prvaka i veliki proboj u europskim natjecanjima. Jesenski je dio bio najuspješniji dotad, no par derbija na Maksimiru grubo spuštaju sav optimizam "Majstora sa mora" i klub se opet vraća u apatiju. Iznova se mijenja velik broj igrača i trenera, plan za sljedeću sezonu opet je drugačiji, a još je jedna opet proglašena neuspješnom. U upravu su pompozno dovedene bivše igračke zvijezde poput Alena Bokšića i Ivice Šurjaka koji su trebali biti jamac bolje budućnosti.

Slijedi rasprodaja igrača na Maksimiru, te kupnja velikih zvijezda poput Tudora i Cernata na Poljudu. Nije bilo nikakve uigrane momčadi od prošle sezone, ali se i u ovu ušlo krajnje optimistički. Naravno, ni ovaj optimizam nije dugo trajao. Potpuno promijenjena momčad nije se uspjela brzo uigrati za što je okrivljen trener Pudar te je između dvije utakmice sa Sampdorijom dobio otkaz. Takvo vođenje kluba dovelo je do ponavljanja loših rezultata koji su prouzrokovali konačni pad Branka Grgića 23. rujna 2007.

 

Od 2007 pa nadalje poćinje "Mamićeva era" u HNL i Hajduk je srozan na prosjački štap. Bilo je tu više čimbenika koji su na to utjecali, od lošeg vodstva preko pretplaćenih zvijezda do loše uprave.

 

Sada je došao red na relativno nepoznati trener pokuša vratiti klub na stare staze....